Bolnice kao inherentno otvorena
okruženja predstavljaju jednu krhku sredinu koja je više nego ijedna
druga podložna različitim sigurnosnim prijetnjama. Njihovu zaštitu
dodatno otežava činjenica što se u njoj nalaze pacijenti s ograničenom
pokretljivošću. Osigurati ovakvu jednu instituciju predstavlja zaista
ogroman izazov.
Bolnice predstavljaju jedan poseban set
sigurnosnih izazova. Više nego ijedna druga institucija, bolnice moraju
odisati osjećajem zaštićenosti i sigurnosti. Iz tog razloga, šef
osiguranja bit će u stalnom neslaganju s administracijom po pitanju
vrste primijenjenih sigurnosnih mjera i oko stepena vidljivosti tih
mjera. Sigurnosni odjel će, vjerovatno, lobirati za maksimalno
osiguranje, npr., zaštitare, CCTV, kartični pristup itd., a
administracija će biti za diskretniji sigurnosni sistem, smatrajući da
bi ekstremne mjere mogle samo stvoriti nelagodu kod pacijenata i
osoblja. Zato je potrebno pronaći kompromis između mišljenja ovih dvaju
odjela, rješenje koje će učiniti bolnicu sigurnom bez upotrebe
bodljikave žice, zaštitara na svakom koraku ili metalnih detektora na
ulazu.
Dizajniranje sigurne bolnice
Zdravstvene ustanove zaista predstavljaju jedinstven izazov. Uzmite u
obzir raznolikost ljudi koji čine tipično bolničko okruženje: pacijenti,
osoblje, dobavljači, doktori, posjetioci, pa čak i njihovi
neprijatelji. Bolnicu karakteriše i specifično okruženje: mnogo
različitih soba i prostorija, oprema visoke vrijednosti, pristup
lijekovima, mnogo ulaza i jednostavnost kretanja zgradom i prostorijama.
Osjećaj otvorenosti, pravila i politike, doktori i “velike želje, a
limitiran budžet”, to je nešto što sve obične bolnice imaju zajedničko.
Sve ovo uvjetuje potrebu za različitim pristupima u njihovom osiguranju.
Direktori bolnice svoje odluke u vezi sa sigurnošću baziraju na
zakonima, troškovima, strahu od odgovornosti i zaštiti reputacije svoje
ustanove. Ali kritične vrijednosti bolnice: njeni ljudi, imovina,
informacije i reputacija – moraju biti zaštićeni na adekvatan način.
Pokazat ćemo glavne prijetnje u bolničkom okruženju kao što su krađa od
strane uposlenika/insajdera, kriminal, krađe od strane pacijenata,
prijetnje pacijentima ili osoblju i tzv. oportunistički kriminal. Da
bismo analizirali sigurnosne potrebe, trebali bismo započeti s
listiranjem odjela, potom analizirati poslovnu kulturu bolnice,
odrediti stepen prijetnje u svakom odjelu, intervjuirati šefove odjela o
prijetnjama i kriminalu, te planirati moguće protumjere za svaki odjel
zasebno. Nakon toga ćemo razviti glavni plan i ispitati njegovu
primjenjivost u praksi na bazi plana i alata koji će nam za to biti
potrebni. Ne treba zaboraviti da na raspolaganju imamo niz opcija u
primjeni stepena zaštite: visokotehnološki, niskotehnološki ili čak i
netehnološki. Među netehnološkim opcijama ubrajamo i pravila i procedure
smišljene u cilju bolje zaštite. Obuka i supervizija osiguravaju
pravilnu primjenu ovih mjera. Različiti edukacijski programi mogu podići
nivo sigurnosne svijesti osoblja bolnice. Neki sigurnosni stručnjaci
preporučuju posjedovanje anonimnog broja koji bi služio za prijavu
kriminala ili propusta u sigurnosti.
Niskotehnološke opcije uključuju brave, barijere, dobro osvjetljenje i
sl. Visokotehnološke uključuju alarmne sisteme, sisteme kontrole
pristupa, identifikacijske sisteme, CCTV, dvosmjerne komunikatore i
sisteme skeniranja.
Ali i novija rješenja kao što su lokalizatori pacijenata, softver za
videopraćenje, hardver izlaska sa zadržavanjem, sistemi aktivne kontrole
imovine, digitalni videonadzor i pejdžer alarm mogu sigurnost učiniti
još boljom.
Profesionalci sigurnosti trebali bi se fokusirati na prijetnje u ovim
zonama:
- hitni/traumatološki odjel (sukobi zaraćenih strana, osvete, kućni
problemi, konflikti oko starateljstva, VIP pacijenti);
- porodiljski odjel (otmice novorođenčadi, potreba za CCTV i zaštitom
novorođenčadi);
- skladište lijekova (alarm i sistem kontrole pristupa);
- operacione sale (kontrola pristupa, hardver izlaska sa zadržavanjem,
CCTV);
- laboratoriji (kontrola pristupa, panik-alarm, CCTV);
- područja nuklearne medicine (kontrola pristupa, CCTV);
- gerijatrijska njega (lokalizatori pacijenata, CCTV);
- područje psihijatrijske njege (mogućnost zaključavanja, kontrola
pristupa, panik-alarm, samice);
- mrtvačnica (područje obrade preminulih, kontrola pristupa, alarmni
sistem, CCTV); i
- PBX područje (noćno osiguranje, osiguranje sobe za odmor, interfon,
panik-alarm).
Ne bismo trebali zaboraviti i na mjesta kao što su parkirališta
(osvjetljenje, kontrola pristupa, CCTV na stepenicama, panik-alarm na
kućici za naplatu), ugostiteljski prostor (panik-alarm), suvenirnica
(protuprovalni alarm, panik-alarm) i područje dostave/slanja (CCTV,
patrola). Potrebno je proučiti i potencijal prijetnje skladišta
biološkog otpadnog materijala (CCTV, kontrola pristupa). Novi proizvodi
kao što su pejdžer alarmi, sistemi detekcije otmice novorođenčadi,
sistemi lociranja pacijenata, CCTV sistemi praćenja, sistemi lociranja
ljudi i uređaja mogu isto tako doprinijeti boljoj sigurnosti bolnice.
Zaštita bolnice možda jeste jedinstvena, ali uz dobro planiranje, moguće
je postići adekvatan nivo zaštite i sigurnosti.
Stvaranje sigurne i ekonomične bolnice
Rast potražnje za medicinskim uslugama, pritisak povećanja troškova i
posebni zahtjevi sigurnosti učinili su menadžment bolnica zaista
zahtjevnim poduhvatom. Tamo gdje se kompleksni procesi bolnice optimalno
isprepliću s tehničkom infrastrukturom, stvoreni su preduvjeti za
ekonomsku isplativost, kao i sigurnije i komfornije okruženje za
pacijente i osoblje. Velike bolnice obično obuhvataju nekoliko
poprilično kompleksnih zgrada, koje posjećuju mnogi ljudi različitih
potreba. Za razliku od uredskih zgrada ili industrijskih postrojenja, u
bolnicama gotovo na svim mjestima postoje skupi tehnički uređaji kao i
pacijenti s ograničenom pokretljivošću, i sva ta mjesta su velikim
dijelom pristupačna gotovo svima. Takva konstelacija činjeničnog stanja
sadrži u sebi niz rizika koji zahtijevaju najvišu pažnju odgovornih
ljudi.
Fleksibilna kontrola pristupa
Menadžment pristupa u bolnicama može varirati zavisno od zgrade,
strukture i funkcije prostorija. Među permanentno zaštićenim
prostorijama ubrajamo ostave, server sobe i važna tehnička postrojenja.
Ostale prostorije imaju slobodan pristup tokom dnevnih sati, dok su noću
pristupačne samo uz autorizaciju prolaska (bedževi, pametne kartice).
Međutim, neke zone će biti pristupačne samo doktorima i bolničkom
osoblju. Nadalje, moguće je kreirati međuzavisnost različitih vrata;
npr., mogućnost otvaranja jednih vrata samo u slučaju da su neka druga
zatvorena, slično two-door interlock mehanizmu. Generalno, moguće je
kontrolirati pristup svakoj zoni uvjetovano vremenskim periodom, tipom
mjesta i ljudi. Efikasno rješenje bi trebalo nuditi modularnu,
elektronsku kontrolu pristupa koja će se moći konfigurirati i
prilagoditi prema individualnim potrebama. Pored kontrole pristupa, ovi
sistemi se koriste i za generiranje bedževa, menadžment posjetilaca,
vremenski menadžment i platne transakcije. Noviji sistemi daju se
integrirati u postojeće sistemsko okruženje; njima se može rukovoditi s
više zgrada na različitim lokacijama, a imaju i interfejs koji omogućuje
kombiniranje s biometrijskim metodama prepoznavanja (otisak prsta ili
sl.), videonadzornom tehnologijom ili protuprovalnim alarmnim sistemom,
npr., za nadzor osjetljivih područja s višim zahtjevima osiguranja.
Cijeli članak pročitajte OVDJE!
RSS feed Comments